Valentino Bošković fiktivni je lik čiju glazbenu priču vješto pletu Branko Dragičević i Josip Radić. Da budemo valentinotovski jezično korektni, liriksote i muziku su izventali, odsvirli i otpivoli Branko i Josip. Valentinotov je četverostoljetni put započeo na Broču, odakle je roketon otišao na Mars, a dočekujemo ga 2046. na Vidovoj gori. Najveći i najbrži fanovi uspjeli su se dočepati karte za taj ivent uz dvostruki LP Vodič kroz galaksiju za redikule. Posljednji pak LP Velika praska figurira i kao album sa samoljepljivim sličicama.Zbog izgradnje priče oko bračkoga svemircota čitav koncept možemo smatrati jezičnom umjetninom, u kojoj jezik nije samo stilska dovitljivost i ne koristi isključivo za Valentinotovu govornu karakterizaciju. Slušajući Valentinota, nerazumljivost postaje drugotna u odnosu na emocionalni aspekt slušanja pjesma. Ili bi barem tako trebalo biti prema sociolingvistima koji popularnost takvog tipa glazbene jezične vratolomije objašnjavaju preko stalne mogućnosti promjena u idiomu kako bi ostali zanimljivi slušateljima, što se najčešće čini ubacivanjem engleskoga. Stoga je moguće da “Ala piš’ i sad za svemirske foje// diši ritki zrok i bit će ti boje!” pjevaju čakavci, štokavci i kajkavci.Može li glazba poput ove koju stvaraju Dragičević i Radić doprinijeti (nesvjesnom) učenju, a da ju ne promatramo (isključivo) kao subverzivnu pojavu na muzičkom nebu ili muzejsku obnovu relikta kako Pasolini shvaća dijalekt? Možda je logičan izbor da je Valentino Bošković progovorio regiolektom, da krene s Brača prema Marsu, da se vraća tek 2046. Tako izmješten i bezvremenski, svevremenski putnik može govoriti jedino jezikom nama neobičnim, stranim, gotovo jednako nerazumljivim kao engleski koji smo prvi put čuli gledajući crtiće na Cartoon Networku. Zašto je Valentinotova makaronika svemirski jezik svima onima koji nisu s Brača pa je stoga njezino usvajanje usporedivo s učenjem engleskoga jezika? Možda bi odgovor trebalo potražiti na kraju Pasolinijeve i Žanićeve rasprave. Dijalekt zasigurno nije više stvar poduke u školama, ali kao što smo imali prilike vidjeti nije ni toliko subverzivna i anarhična pojava, barem ne u našem jezičnom okruženju. Mogli bismo reći da je glazbeni brački valentinotovski dijalekt odozdo, onaj koji se uči neformalnim putem i koji time stvara zajednicu koja nastoji njime govoriti i pisati, upotrebljavati ga, a samim time i održavati mit o Valentinu Boškoviću. Do 2046. svi će zasigurno znati barem izgovoriti Ala jeb’ jarcota!